Bryan Vidamour – Evanđelje po Ivanu (dvanaesto poglavlje)

20. ožujka 2017. | Piše: Više

Evanđelje po Ivanu dvanaesto poglavlje

Skrećemo svoje misli još jednom na novo, poprilično dugo poglavlje ovog predivnog Evanđelja. Ono sadrži 50 stihova i obrađuje neka veoma važna pitanja kao doista i cijelo Sveto pismo. Za svrhu našeg proučavanja ovog puta ćemo podijeliti tekst na 4 dijela i tražiti pomoć Duha Svetog da izdvoji duhovnu manu i nahrani naše duše. Znamo da Gospodin Isus Krist opisuje samog sebe kao kruh života, kao istinsku manu sa neba, tako da je naša želja ne da samo učimo o njemu, nego da ga obožavamo dok proučavamo.

Ovo su četiri naslova:

  1. Trajni čin (stihovi 1-11)
  2. Neosporna izjava (stihovi 12-19)
  3. Predivno otkrivenje (stihovi 20-36)
  4. Vječna sudbina (stihovi 37-50) 

Trajni čin

Naš prvi dio je tako dragocjen. Pokazuje nam što je uistinu stvarno obožavanje Isusa. To je divan primjer za sve nas da ga slijedimo. Gospodin je na svom putu za Jeruzalem, gdje će se susresti sa silnim otporom Židovske hijerarhije, koja je odlučna da ga ubije. Na svom putu on provodi neko vrijeme sa obitelji brata i dvije sestre, koji su iskusili njegovu silu u svojim životima. Za vrijeme zajedničke večere, Marija nije mogla nego biti duboko ganuta slavljenjem i zahvalnošću kada je vidjela svog brata Lazara, kojeg je Isus podigao iz mrtvih prije nekog vremena, u razgovoru i zajedništvu s Kristom.

Ispričavši se, otišla je donijeti „litru prave nardove pomasti“, koju je Juda Iskariotski procijenio na vrijednost od  „tristo denara“, što je gotovo jednako paketu plaće od jedne godine dana. 

Ali ovo nije bio dar za siromašne. Ona to nije dala Isusu za raspodjelu dok se on osjeća u formi, nego je radije razbila da je otvori i pomaza njegove noge s njom, tako da je miris ispunio kuću. Istodobno ih je brisala svojom kosom.

Kakav poticajni čin javnog obožavanja Gospodina, čak i dan danas dok to razmatramo! Čin ljubavi i obožavanja umiješan u duši i duhu, a koji je dolazeći iz srca tako preplavio prostoriju, da je miris narda nadišla žar i vatrenost njezine odanosti.

To je bio skupocjen čin ne samo u financijskom smislu nego što je još važnije, u svakom drugom – emocionalnom, fizičkom i duhovnom.

Podiglo je primjedbe. Istinsko obožavanje uvijek to radi. Bila je jedna, koja je donijela svoju pravu vrijednost na svjetlo. Isus ističe dvije značajne lekcije koje se odnose na ovaj čin. Prva je da je čin sam po sebi proročki: „Ona ju je sačuvala za dan moga ukopa.“ Druga je da prije svega, ono najbolje, bi trebalo biti rezervirano za njega: „jer siromahe ćete uvijek imati sa sobom; a mene nećete imati uvijek.“

Kada se nadovežemo na isti događaj, Marko u svom Evanđelju bilježi da je Gospodin također rekao uistinu izvanrednu stvar u ovoj prigodi: „Zaista, kažem vam, gdje se god bude – na svem svijetu – propovijedala Radosna vijest, kazat će se njoj na uspomenu, ovo što ona učini.“

A to mi radimo upravo sada!

Želim samo još nešto naglasiti prije nego prijeđemo na drugu točku. Podsjetimo se da ljudski kriticizam, prigovori; čak i protivljenja su samo privremeni (čak i ako traju cijelog našeg života!!). Dok su odobravanja i prihvaćanja našeg blagoslovljenog uskrslog Gospodina vječna! Svi ga mi zasigurno želimo čuti kako nam kaže na kraju našeg zemaljskog hodočašća, „Dobro učinjeno, dobri valjani i vjerni slugo.“

Neosporna izjava

Unatoč činjenici da mu je život bio u opasnosti (i Lazarov također), Isus je nastavio za Jeruzalem slijedećeg dana da prisustvuje blagdanu Pashe. Zbog silnog čuda podizanja Lazara iz mrtvih, mnogi su povjerovali u njega i okupili se s oduševljenjem oko njega. Događaj nama poznat kao Cvjetnica, se upravo tada održavao. Kakav je to prizor morao biti! Kako samo uzbudljivo je bilo onima koji su sudjelovali. Dok je Gospodin prilazio gradskim vratima izlazili su mu u susret s palminim granama i plakali od radosti. Ivan piše, ‘Isus nađe magare i sjede na nj; kao što stoji pisano.’ On tada citira proroštvo iz proroka Zaharije pisano gotovo 550 godina prije kada je Zerubabel bio guverner u Jeruzalemu, a grad pod kontrolom Perzijskog Carstva. „Ne boj se, kćeri Sionska! Evo Kralj tvoj dolazi, sjedeći na magaretu.“

U tom činu ulaska u Jeruzalem na magarcu, Isus je neosporno izjavio da je on bio, da on je i da će biti kralj Izraela. Ova izjava Zaharije je jedna od mnogih ispunjenih proročanstava u vezi našeg Gospodina i njegovog poslanja na zemlji. Svatko tko uzme vremena da stavi zajedno sva ova ispunjena proročanstva, neka su napisana prije više od 1000 godina, ne bi mogao gajiti ni trunku sumnje da Isus ne samo da je kralj Židova, nego je također i Kralj Kraljeva.

Mnoštvo je to osjetilo. Oni su raspoznali da proživljavaju događaj koji je prorok od davnina predvidio. Oni su u točno određenom trenutku sudjelovali u ispunjenju Božjeg plana i svrhe postavljene prije postanka svijeta! Da li je uopće to bilo čudo kada su oni vapili, „HOSSANA: Blagoslovljen kralj Izraela koji dolazi u Ime Gospodnje.“    Riječ Hossana“ znači „spasi nas, molimo te“

Nema sumnje da su mnogi u gomili mislili da je došlo vrijeme za Isusa da okupi narod i pod njegovom vlašću da svrgne, porazi i izbaci Rimske okupatore iz Kraljevstva i ponovno uspostavi slobodnu Naciju. Njihova nada će biti uništena za vrijeme trajanja blagdana, ali neće biti izgubljena zauvijek. Dolazi vrijeme kada će uskrsli Gospodin Isus doći ponovno i kada će zaista postaviti svoje kraljevstvo na zemlji u Jeruzalemu kao njegovom glavnom gradu i gdje će svaki narod na zemlji dati čast i pokoriti se.

To obećanje je bilo istaknuto toga dan. Isus je neosporno izjavio da je on Kralj Izraelski i neki od prisutnih koji nisu to tada razumjeli, sjetili su se nakon njegovog uskrsnuća i proslavljanja. (stih 16)

Što su oni propustili? Hossana ima dvostruko značenje. Ono koje su oni uzvikivali ovisilo je o ishodu njegovog primarnog značenja, a to je da ih spasi od njihovih grijeha.

Predivno otkrivenje

Na vrhuncu njegove popularnosti, čak i ne Židovi su došli njegovim učenicima da ga traže. Došli su da se pridruže događaju blagdana, ali su čuli za njega i bili su nestrpljivi da ga vide. Ustvari, njegovi zakleti neprijatelji su izjavili, „Evo, sav svijet ode za njim!“ Umjesto da uživa u snovima lažnih nada, bilo je vrijeme da Isus obznani, da otkrije, predivnu istinu o tome da je ovo njegov posljednji posjet Jeruzalemu sve do njegove smrti i uskrsnuća.

Došao je čas kada je on kao Sin Čovječji trebao biti proslavljen. Došao je u Jeruzalem da umre. Kao što je zrno pšenice pokopano u smrt tako da može donijeti mnogo ploda, tako Isus u svojoj smrti će donijeti mnogima vječni život. Oni koji mu služe i slijede ga tako da predaju svoje živote njemu, Otac će ih poštivati. Iako je pomisao na ono čemu je trebao biti podvrgnut mučila njegovu dušu, nije pitao Oca da ga spasi od ovog časa, jer je to bio pravi razlog zašto je došao.

Došao je da položi svoj život za spasenje izgubljenih.

Podigao je svoje srce u molitvi dok je otkrivao ovu istinu moleći: „Oče neka se proslavi Ime tvoje.“      

Odmah zatim grmoviti glas s neba odgovori: „Proslavio sam ga i opet ću ga proslaviti.“ Ljudi su to čuli. Čuli su glas Božji kako potvrđuje otkrivenje koje im je Isus udijelio. To Bog nije učinio zbog njega nego zbog njih.

Isus je nastavio svoje nevjerojatno izlaganje. Stvari će se promijeniti. Nikada više neće biti iste. Sada je sud ovome svijetu, rekao je. Sad će knez ovog svijeta biti bačen van. A, nastavio je, ‘Ja, kada budem uzdignut, sve ću ljude privući k sebi.’ 

To je stvarno predivno. Svijetu će biti suđeno i s đavlom će se obračunati. Snaga neprijatelja čovječje duše biti će slomljena zauvijek. Tada će biti moguće i muškarcima, ženama, starima i mladima, kao i dječacima i djevojčicama, da izađu iz tame grijeha u slavno svijetlo Evanđelja Isusa Krista. Gdje se to može dogoditi? Odgovor na ovo važno pitanje nalazi se u tekstu (stih 33). To reče da naznači kakvom smrti ima umrijeti.

Trebao je biti podignut na Križ. Tamo na Križu je bilo mjesto gdje bi grešnici shvaćali svoju potrebu za Spasiteljem i gdje je otkrivano dušama u potrazi da je Isus umro na njihovom mjestu da uzme na sebe presudu za njihove grijehe i ponudi im život vječni kroz prolijevanje svoje krvi.

Tamo nije moglo doći do jasnijeg otkrivenja. Pa ipak, to je bilo jednako zbunjujuće tada kao što je i sada, da mu oni nisu vjerovali. Riječi proroka Izaije se odnose na takva nevjerna srca. Bili su duhovno slijepi. Otvrdnuli su svoja srca. Nisu željeli vidjeti ili razumjeti ili se obratiti. Kako tužno. Kako doista tužno.

Uzmimo svi ovo k srcu! Nemojmo da otvrdne naš um na poziv Evanđelja. Nemojmo okrenuti svoja leđa Isusu koji nas je volio i toliko nas volio. Naša vjera u njega za spasenje proteže se još dalje kako je to istaknuo naš Gospodin. „Tko vjeruje u mene, ne vjeruje meni, nego u onoga koji me poslao.“ Vjerovati Isusu znači vjerovati Ocu. To znači vjerovati da je Bog poslao svog Sina da spasi naše duše. To znači da ne samo da postajemo Kršćani kada se obratimo Kristu, nego postajemo sinovi Božji, posvojeni u nebesku obitelj. Trebamo ga obožavati kao i Marija i veseliti se tako velikom spasenju.

Vječna sudbina

Poglavlje završava s bitnim obećanjem i strogim upozorenjem. Obećanje i upozorenje vezano za Vječnu sudbinu svake pojedine osobe. Drugim riječima, to uključuje moju i tvoju sudbinu. Isus jasno kaže da postoje samo dvije opcije.

Tim više je važno za nas da obratimo pozornost na ono što je rečeno, jer Gospodin završava ističući da to ne dolazi samo od sebe, nego da je to zapovijed (ne samo poruka), koju mu je dao njegov Otac na Nebu. On je bio tu da prenese ono što mu je naređeno da govori.

Neka zaista shvatimo značenje toga. Kroz Isusa, Njegovog jedinorođenog Sina, Bog govori za našu Vječnu Sudbinu. 

Mi ćemo ispitati svaku obrnutim redoslijedom dok zaključujemo naše razmatranje. Ovo će biti učinjeno u obliku dva pitanja. Dva zbog toga, jer su samo dva moguća ishoda!

Pitanje 1.Što će se dogoditi ako odbijem Isusovo naučavanje?

Odgovor.– Ti nećeš biti suđen od Isusa samog. To je sasvim jasno rekao. Rekao je da ako mu bilo koji čovjek ne vjeruje, on mu neće suditi. Nije došao da sudi svijet, nego da ga spasi. Tako da to znači da će netko drugi suditi one koji nisu spašeni.

Oni koji su odbili, odbacili Isusa, će se pojaviti ispred Bijelog Prijestolja Božjeg i bit će suđeni prema Isusovim riječima koje su odbili. Jer Riječ (Isus) nije u njima, biti će osuđeni na Izgubljenu Vječnost.

Pitanje 2. – Što će se dogoditi ako vjerujem?

Odgovor – Zato jer vjeruješ u Njega, vidjeti ćeš Njega I Njegovog Oca. Zato jer je Isus svjetlo svijeta, ti kao nanovo rođeni vjernik, ćeš imati to svijetlo i život unutar sebe i nećeš prebivati u tami. Hodati ćeš u svjetlu Vječnog života i imati stalno beskrajno zajedništvo sa svojim Spasiteljem. To je dar Vječnog života kroz Isusa Krista našeg Gospodina.

Hosanna! Halleluja! Amen!

Molitva: Gospodine Isuse, želim vjerovati u tebe, voljeti te, slijediti te i obožavati te u ovom životu i zauvijek.

Kategorije: Evanđelje po Ivanu (Studija)