Ispravni kršćanski život

15. kolovoza 2013. | Piše: Više

ispravni_krscanski_zivot
Normalan, pravi ili ispravan kršćanski život – što je to? To je nešto sasvim drugačije i različito od života prosječnog kršćanina, a toliko ćemo reći na početku.

Čitaocu Svetoga Pisma, na primjer “Propovijedi na gori”, nametnut će se vjerojatno pitanje da li je uopće moguće i da li je netko živio na zemlji takvim životom, osim jedinog Božjeg Sina? Upravo ovo usredotočenje na Njega, Isusa, sadrži odgovor na naše pitanje.

Pavao kaže u svojoj definiciji kršćanskog života u Galaćanima 2:20, “Ne više ja, nego Krist.” On time ne izražava nešto izuzetno ili posebno u smislu nekog vrlo visoko razvijenog kršćanstva ili duhovnosti. Jednostavno predstavlja Božju normu za kršćanina: Ne živim više ja, nego Krist živi svoj život u meni.

Bog sasvim jasno pokazuje u svojoj Riječi da ima samo jedan odgovor za svaki ljudski problem: svog Sina Isusa Krista. Njegov postupak s nama sastoji se u tome, da nas stavi na stranu, a Krista postavi na naše mjesto.

Božji Sin umro je umjesto nas, da mi budemo opravdani. On sada živi namjesto nas u nama, da bi mi bili slobodni. Tako možemo govoriti o dvostrukom zastupanju: zastupanju na križu, koje nam osigurava oproštenje i zastupanju u nama samima, koje nam ishodi slobodu. Sačuvati će nas od mnogih zabluda, ako budemo stalno imali pred sobom činjenicu, da Bog odgovara na sva naša pitanja samo na jedan jedini način: a taj je, da nam sve više otkriva svog Sina Isusa Krista.

Naš dvostruki problem: grijesi i grijeh

Polazimo od opsežnog prikaza pravog kršćanskog života kojeg nalazimo u prvih osam poglavlja poslanice Rimljanima, a osvijetlit ćemo ove izjave praktičnim iskustvima. Rimljanima 1-8 poglavlja, razdvaja se u dva dijela. Pažljivi čitalac otkriva, da se tu govori o dvije očito različite stvari. Prvi dio seže od početka, 1:1 do 5:11, a drugi od 5:12 do 8:39.

U prvom dijelu primijetit ćemo da se pretežno upotrebljava riječ “grijesi” u množini, dok je naprotiv u drugom, uvijek iznova riječ o “grijehu”, kao jednom, a jedva još o “grijesima”- množini. Zašto je to tako? Prvi dio bavi se grijesima koje sam počinio pred Bogom, koji se daju nabrojiti i njihov je broj velik. Drugi dio bavi se grijehom kao načelom, koje prebiva u meni.

Bez obzira koliko grijeha počinim, uvijek je jedno načelo koje me potiče na grijeh. Trebam oproštenje za počinjene grijehe, ali trebam izbavljenje od sile i snage grijeha, a to je moj sam izvor i bit onoga tko jesam i samim tim to nazivamo načelom. Jedno se tiče moje savjesti a drugo moje vrste života. Mogu mi se oprostiti svi moji grijesi, ali zbog prirode grijeha koja je u meni, ipak ne mogu imati trajni mir. Kada zasvijetli po prvi puta Božje svjetlo u moje srce, tada molim za oproštenje, jer mi je jasno da sam sagriješio.

Ali kada jednom dobijem oproštenje za svoje grijehe, dolazim do novog otkrića, to jest do grijeha, kao jednoga. Ne samo da sam počinio grijehe, nego duboko u meni ima nešto pokvareno, koje je stalno takvo. Imam prirodu grešnika, unutrašnju sklonost prema grijehu, moć koja me vuče u grijeh.

Kada nadvlada ova sila, tada činim grijeh u svom životu. Mogu tražiti i dobiti oproštenje, ali iza toga griješim ponovno. Tako moj život teče u zatvorenom krugu pada u grijeh, traženja oproštenja i ponovnog pada.

Istina, shvaćam sa zahvalnosti dragocjenu činjenicu božanskog oproštenja, ali meni treba nešto više: trebam oslobođenje…

Watchman Nee

Cijelu knjigu možete preuzeti ovdje

Kategorije: Kršćanski život